„Mama Leone“ Miljenko Jergović

1025

Srećom, tek mi je sedam godina, a tada
je petnaest dana kao petnaest godina. Preda mnom je dugo i sporo
vrijeme; što budem stariji, ono će sve brže protjecati, ubrzavat će se
kao veliki interkontinentalni, međugalaktički kamion, sve dok ne
postane tako brzo da ga više neću uloviti, pa će bježati daleko ispred
mene i činit će mi se kako je najveći dio moga života bio tada, dok
sam imao sedam godina i da ću i četvrt stoljeća kasnije biti iskustvom
sedmogodišnjak koji je greškom upao u stroj za brzo starenje.

Iz Rusije baka se vratila s mrtvom lisicom oko vrata. Lisica je
imala staklene oči i plastičnu njušku; jadna mala lisica; pitao sam
baku je li i ona nečije dijete nakon što mi je rekla da ne smijem ubijati
mrave jer su i oni nečija djeca. Baka mi ništa nije odgovorila; kuhala
je ručak i nije mogla odgovarati baš na sva pitanja, a meni su uvijek
najzanimljivija bila ona na koja nije mogla odgovarati jer je kuhala
ručak. Rusija je ogromna, rekla je, ogromna i hladna, i izvadila je iz
torbe drvenu lutku u kojoj je bila manja drvena lutka, u kojoj je bila
manja drvena lutka, u kojoj je bila manja drvena lutka, sve do šeste
drvene lutke koja se nije mogla otvoriti, ali ja sam vjerovao da je i u
njoj manja drvena lutka jer nisam vidio razloga da tako ne bude.

Kad ljudi umru, odnose ih u grobove, a kad
umiru stvari, odnose ih na tavane. S tavana stvari jednoga dana
odlaze za gradske deponije smeća, ali to se obično događa tek nakon
što u grobove odu ljudi koji su ih odnosili na tavane. Sa četiri godine
znao sam samo za početak tog dugog puta, znao sam za ljude u
grobovima i stvari na tavanima.

U bajkama ima mjesta za nekoliko starih kraljeva, njihove dobre, loše i pametne
kćeri, za kraljicu i par vještica, ali ne i za ljude, njih milijune milijuna;
nema mjesta ni za moju mamu koja nije ni kraljica ni princeza, nego
je samo obična mama koja radi u računovodstvu, boluje od migrene i
pjeva subotom, sva u pari i vodi, dok na ruke pere veš koji se ne
smije stavljati u mašinu.

Kad mama peče tortu, cijeli
se svijet uozbilji i drži joj palce, kao što smo svi držali palce Neilu
Armstrongu dok se iskrcavao na Mjesec. Pečenje torte nepredvidljiv
je posao…Nakon što je stavila tortu da se peče, mama počinje pričati protiv
naše pećnice. Čas joj ne valja gornji, čas joj ne valja donji grijač,
psuje Slobodu Čačak koja je napravila pećnicu i gleda u strop, kao da
gleda u nebo na kojem vijećaju direktori bijele tehnike i određuju tko
je zaslužio da mu za ovu Novu godinu pećnica ispeče ispravnu tortu.

Uzdasi su kao spavanje, dijele život na hiljadu hiljada dijelova, pa ga
onda pred spavanje sastavljaš i tako nastaju sjećanja. U sjećanjima
nema uzdaha i spavanja; u sjećanjima život je opet cijeli.

Ljubavi se katkad vraćaju kao riječi i
osjetiš ih kao da su prave, pa onda prelete i više ne dođu; samo što
za sobom ostave sjajan trag koji zimskome jutru daje neki smisao i
zbog kojega i iza rastanka ostaje neka nada.

On nije mogao razumjeti ribe i ništa tužno nije osjetio kad je vidio da na
novinama ostaje mastan trag, fotografija srdele koju je upravo pojeo
jer je nekada bio u ratu, a u ratu se ljudi nauče kako je to biti mrtav i
kad ne umreš, pa im to postane normalno. Borio se na Soči kao
austrijski vojnik, a onda su ga 1916. zarobili Talijani i kaže da mu je
tada bilo baš dobro. U zarobljeništvu je ostao pune tri godine, naučio
je talijanski i vodio je dnevnik, o svemu što mu se događalo i što je
želio, ali nije imao kome reći. Dnevnik je pisao na talijanskome jeziku,
ćiriličnim pismom jer Talijani ne znaju ćirilicu, a zarobljenici ne znaju
talijanski, pa u djedov dnevnik nitko nije mogao zavirivati i onda se
smijati njegovim željama. Taj dnevnik stoji u djedovoj ladici i pročitat
će ga prvi djedov nasljednik koji bude znao i ćirilicu i talijanski.

Najljepše lažem kad sam sretan.

Ja mislim da je to prava
ljubav kad se nekome smiješ iako ga gledaš svaki dan i s njime živiš
cijeli život ili nešto malo kraće.

Najgore je kad si samome sebi kriv jer se tada najviše naljutiš na
sve druge.

Migrena se u našoj obitelji prenosi s koljena na
koljeno, zapravo s glave na glavu, pa se više ne sjećamo predaka
koji nisu imali migrenu. Mama kaže da su naši preci bez migrene
zapravo bili majmuni, a da ih je glava zaboljela čim su postali ljudi.

Ljudi ponekad jedni drugima znaju biti srušeni gradovi.

mama_leone

Advertisements

2 коментара (+додајте свој?)

  1. Mma Sandra Djuric-Milinov
    јан 19, 2016 @ 13:03:45

    Jedna od mojih omiljenih knjiga. Obično su to one uz koje se glasno smejem i plačem.

    Одговор

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s

Статистике блога

  • 883,762 hits
%d bloggers like this: